Povrtarska proizvodnja je zahtevnija od ostalih poljoprivrednih proizvodnji. Za visoke prinose po jedinici površine, a i za nekoliko berbi godišnje, potrebno je da
zemljište bude bogatije hranivima i za tri do deset puta nego za proizvodnju ostalih kultura. Pored dobre snabdevenosti hranivima, potrebna je dobra obezbeđenost vodom i optimalni fizičko-hemijski i biološki uslovi proizvodnje povrća.
Ovakva visoko akumulativna proizvodnja i postizanje visokih prinosa, gde se koriste velike količine hraniva, neretko dovode do prenagomilavanja hranjivih minerala u zemljištu a samim tim i do akumulisanja štetnih materija u gajenoj biljci, opasnih po zdravlje ljudi. Najčešći su nitrati i teški metali, a neretko i svi uneti elemenati ishrane koje smo koristili prilikom đubrenja. Pored štetnosti za ljude, stvaranje suviška elemenata stvara i antagonistički naboj tih elemenata u zemljištu, pa dolazi do toga da i pored značajnog prisustva pojedinih elemenata u zemljištu, biljka ne može da ih usvoji. Posebna opasnost je ispiranje viška vodotopivih hraniva kao što su nitrati, koji dovode do zagađenja zemljišta i voda.
Nedostatak biljnih hraniva, pored nedostatka vode u zemljištu, najčešći je razlog umanjenih prinosa i gubitka proizvodnog ciklusa u uzgoju povrća. Stoga je važna KONTROLA PLODNOSTI ZEMLjIŠTA. Samo primenom preporuka đubrenja na osnovu analiza zemljišta može se kvalitetno proizvoditi povrće, jer se utvrđene količine hraniva u zemljištu usklađuju sa potrebama u ishrani povrća. Cilj ishrane je da se gajenoj biljci obezbedi potrebna količina određenog hraniva, da ga ona usvoji bez velikog ostatka u zemljištu i da se postigne visok prinos. Lako pristupačni makroelementi u ishrani povrća su: azot, fosfor i kalijum. Pored njih kalcijum, magnezijum i sumpor, koji spadaju u makro-mikro elemente. Na kraju ne treba zanemariti i mikroelemente: gvožđe, mangan, cink, bakar, molidben, i bor. Ovih elemenata u proizvodnji koja nije intenzivna u zemljištu ima dovoljno, ali u intenzivnijoj proizvodnji, kao što je povrtarska, mogu nedostajati.
Utvrđivanje plodnosti zemljišta se vrši posebno na svakoj proizvodnoj parceli i utvrđuje se na temelju hemijskih analiza zemljišta. Vrednosti hemijskih i fizičkih analiza zemljišta zavise prvenstveno od pravilno uzetog uzorka zemljišta. Ukoliko je površina neujednačena i ne pripada istom tipu zemljišta, ili je veća od 5 hektara, uzima se više prosečnih uzoraka, sa svake karakteristične parcele ili za svakih 5 hektara površine. Na proizvodnoj parceli potrebno je sondom ili nekim drugim oruđem (ašov ili sl.) uzeti od 10 do 25 pojedinačnih uzoraka zemljišta. Dubina uzimanja uzorka je od 0 do 30 cm. Nakon uzorkovanja potrebno je odstraniti delove biljaka i ostale žetvene ostatke. Usitniti ručno zemlju, dobro izmešati i podeliti na četiri jednaka dela. Dva dela odstraniti, a sa ostatkom uzorka ponoviti prethodni postupak. Uzeti od dobijene količine uzorka 0,5 kg do 1 kg zemlje za prosečan uzorak. Uzorak zemljišta staviti u najlon kesicu zavezati i sve ubaciti u još jednu kesicu u koju pored uzorka treba staviti radnu etiketu sa podacima o katastarskom broju parcele, datumu uzorkovanja i terenskom broju uzorka. Kada sakupimo sve prosečne uzorke napravimo prateću listu za svaki od uzoraka koji treba pored osnovnih podataka da sadrži i podatke o predusevu i kulturama koje će se gajiti sledeće 4 godine, kako bi se mogla uraditi preporuka za đubrenje. Uzorak treba dostaviti nadležnima u najbližu PSS.
Za optimalnu ishranu pojedinih povrtarskih kultura nije dovoljno samo poznavanje potreba biljaka i količina iznošenja hraniva. Potrebno je dobro poznavati osobine i činioce koji utiču na usvajanje hraniva od strane biljaka. Dinamika usvajanja hraniva zavisi od rezervnih frakcija, kapaciteta zemljišta za vodu, vremenskih prilika, od đubrenja predkulture i od osobina korena biljke. Zato koeficijent iskorišćenja nije jednak, nego varira u zavisnosti od svih navedenih faktora. U oraničnom sloju lakih zemljišta iskorišćenost azotom je 60%, fosforom 30% a kalijumom 50%. Kako je zemljište teže i lošijeg vodno-vazdušnog kapaciteta tako se koeficijent iskorišćenosti smanjuje, a u zemljištu ostaje više neiskorišćene hrane.
Autor: Dragan Marković, dipl. inž.
PSS Zrenjanin
