Stajnjak se smatra univerzalnim đubrivom jer utiče na povećanje prinosa i povećanje plodnosti zemljišta.
Unošenjem stajnjaka u zemljište popravljaju se fizičke, biološke i hemijske osobine tla.
Stajnjak dovodi do poboljšanja strukturnih agregata i popravlja vodno-vazdušni režim zemljišta. Teža zemljišta postaju rastresitija, a lakša postaju kompaktnija. Unošenjem stajnjaka unose se i korisni mikroorganizmi, aktivira se njihov rad, a organska materija predstavlja izvor energije zemljišnim mikroorganizmima.
Razgradnjom, organska materija se delimično mineralizuje, a iz produkta razgradnje se sintetizuju humusne materije. Mineralizacijom organske materije se oslobađaju biljna hraniva, ugljen dioksid, tj. materije neophodne za proces fotosinteze.
Vreme iznošenja, način i dubina zaoravanja stanjaka
Da bi se stajnjak što racionalnije iskoristio i da bi se gubici sveli na najmanju moguću meru, pored kvalitetne pripreme stajnjaka potrebno je voditi računa o njegovoj pravilnoj upotrebi.
Ona počinje izvoženjem, a završava zaoravanjem. Stajnjak se izvozi direktno na njivu, ravnomerno se rastura i zaorava. Cela organizacija posla, utovar, izvoženje, rasturanje i zaoravanje mora biti sinhronizovano. Ako se stajnjak brzo ne zaore on gubi na svojoj vrednosti. Smatra se da ako se četiri dana posle rasturanja stajnjak ne zaore on gubi i pedeset procenata od svoje vrednosti.
Dubina zaoravanja zavisi od zemljišta, od količine stajnjaka, stepena zrelosti stajnjaka i od vremena primene. Na lakšim zemljištima se zaorava dublje, a na težim pliće. Veća količina stajnjaka zahteva i da se on dublje zaore.
Pri letnjem iznošenju stajnjak se dublje zaorava nego kod iznošenja u jesen. Zbog gubitaka kod azotne komponente iznošenje stajnjaka u jesen, kada su niže temperature nego leti, je poželjnije.
Količina stajnjaka zavisi u prvom redu od kvaliteta (poreklo i kako je spreman). Od toga da li je više ili manje zgoreo, da li sadrži prostirku i od čega je ta prostirka.
Vrste stajnjaka
Stajnjak može biti živinski, ovčiji, konjski, svinjski i goveđi.
Oni se među sobom u mnogome razlikuju po sastavu, ali se u proseku može računati da čvrsti stajnjak sadrži 0,3-0,6 % azota; 0,1-0,4 % fosfora; 0,3-1 % kalijuma, a da se bar 50 % ovih jedinjenja lako rastvaraju u vodi, što je jako povoljno.
Najčešće se preporučuje upotreba 20 tona po hektaru svake druge godine ili 40 tona po hektaru svake četvrte, tj. 10 tona/ha godišnje.
Dinamika iskorišćenja stajnjaka po godinama zavisi u prvom redu od zemljišta. U prvoj godini se može iskoristiti od 40-60% raspoloživih hraniva, u drugoj godini od 30-35%, u trećoj od 10-20%. U četvrtoj godini, na težim zemljištima iskorišćenje stajnjaka je svega 5-10%, dok na peskovitim zemljištima više nema dejstva.
Najveći i nastabilniji prinosi se postižu kombinovanom upotrebom organskih (stajnjaka) i mineralnih đubriva.
Autor: Predrag Marjanski
